Zašto emocije ne treba silovati?

Emocije se smatraju dijelom naše primitivne, animalne prirode. Za razliku od njih, razum bi trebalo predstavljati naše više, spiritualno ja. I nama, kao i životinjama, snažne emocionalne reakcije služe u istu svrhu – da bismo preživjeli. Kad se dogodi nešto što naše tijelo na prvi pogled doživi kao opasnost, u nama se javlja snažna bujica emocija, koja nas u tom trenutku također pripremi na napad ili povlačenje. Terapeuti ističu da se njihov zadatak ne smije svesti na učenje klijenta kako kontrolirati svoje emocije. Radom s pacijentima s težim oštećenjima mozga iskusili su da brisanjem emocija nestaju, na primjer, i preferencije – doslovno ne znamo što volimo, što nam je bitno, čemu stremimo. Ovo posljednje je posebno intrigantno, jer živimo u uvjerenju da sve svoje ciljeve definiramo isključivo na bazi i uz pomoć razuma. Istovremeno, emocije su osnova neke vrste signalnog sistema, neverbalnog jezika kojim svoje namjere komuniciramo drugima. Kada smo u stanju pristupiti svojim emocijama, da ih reguliramo i integriramo, one su vodič kroz život. Kao i sve drugo, emocije mogu skrenuti u pogrešnom pravcu. Ono što je važno razumjeti u vezi s emocijama je da nam se one ne događaju, u smislu da su nam nametnute višom silom i da je naša uloga samo receptivna. U velikoj mjeri ih konstruiramo, čime barem djelimično oblikujemo i emocionalni odgovor onih prema kojima su naše emocije usmerene. Kad osjetite nalet destruktivnih, negativnih emocija bilo koje vrste, uvijek će pomoći to da zaustavite se i izdržite prvih 90 sekundi, a da ne reagirate (osim ako stvarno niste fizički ugroženi). Ulovite svoje misli i porazgovarajte sa sobom – hoće li vam razmišljanje na takav način uistinu donijeti dobro? Što pozitivno propuštate vidjeti u toj situaciji?