Korijen

Učinak mnogih činitelja, osobito pojava pomrčina, kometa i novih zvijezda, vjerojatan je početak pozornih motrenja nebeskih pojava. No, čovjekovo zanimanje za vlastito okruženje zasigurno je staro isto toliko koliko i on sam, odnosno toliko koliko je staro zanimanje za čovjekovu prirodu. Naime, postojeći dokazi govore o zanimanju za vlastito okruženje i nebeske pojave čak u doba paleolita, dakle, od svanuća povijesti sve do suvremena doba. Stoga možemo s pouzdanošču ustvrditi da su ta pitanja zaokupljala čovjeka oduvijek i u svim prostorima. Najraniju poznatu astrološku kartu (horoskop) nalazimo na pločici iz ere Seleukida u Siriji (oko 200. g pr.n.e.), ali nađene su i pretpovijesne kosti na kojima urezani znakovi ukazuju na mjesečeve mijene. Dakle, astronomske (ili astrološke!?) tragove nalazimo već u samom početku čovjekova urezivanja znakova u stijenje, kosti ili drvo. Stoga astronomiju (ili astrologiju!?) možemo smatrati isto toliko starom, koliko i bilo koji drugi poznati sustav naučavanja. No, bez zadiranja u daleku prošlost i prijeporna pitanja, stanoviti se ‘počeci’ astrologije naziru u BabiIonu (Mezopotamija), gdje je nastao kalendar, a ondje je počeo poprimati svoj oblik i zodijak kakva ga danas znamo. Sva ta zapažanja sakupili su i zabilježili neki od najvećih poznatih umova, kako minulog, tako i suvremenoga doba. U 8. stoljeću pr.n.e. u Babilonu su već postojale knjige o astrologiji. Međutim, sustavno su pojave na nebu započeli u Mezopotamiji, 1000 godina prije n. e., motriti drevni Kaldejci, koji su među prvima podijeliIi nebo na zviježda, odnosno svrstali zvijezde u likove životinja, ljudi i predmeta.