Kad se strah i briga otmu kontroli

Nema čovjeka koji ne osjeća strah i tjeskobu. Si ljudi dožive strah i tjeskobu. Strah je emocionalna i fiziološka reakcija, te odgovor ponašanjem na prepoznatu vanjsku prijetnju, npr. na nekog provalnika ili oteti automobil. Tjeskoba je neugodno osjetilno koje je popraćena fizičkim promjenama i promjenama u ponašanju sličnim onim koje izaziva strah. Zbog tih sličnosti ljudi često koriste izraze tjeskoba i strah jedan umjesto drugoga. Tjeskoba je odgovor na stres kao što je prekid važne veze ili izloženost po život opasnoj katastrofi. Može nastati naglo, kao pri panici, ili nastajati postepeno minutama, satima ili danima i može trajati kroz bilo koje vrijeme, od nekoliko sekundi pa čak do više godina. Zahvaljujući anksioznosti, u stanju smo predvidjeti opasnost i pripremiti obranu od nje. Kada se već nađemo licem u lice s izvorom opasnosti, subjektivni doživljaj straha je pokazatelj da se naš organizam automatski, bez da smo u to uložili volju i svjesni napor – pripremio za borbu ili bijeg. Suština anksioznih poremećaja ogleda se u iskrivljenoj slici sebe i okruženja, koje se ljudi pogođeni anksioznošću grčevito drže. Nema sumnje da geni imaju udjela u nastanku i razvoju mentalnih poremećaja. Dijete čiji jedan roditelj pati od opsesivno-kompulzivnog poremećaja ima pet puta veće izglede da i samo tijekom života ponese istu dijagnozu, nego dijete čiji biološki roditelji nisu pogođeni njime. Oko takve pogrešne informacije formira se čitav niz snažnih, neugodnih osjećaja povezanih sa strahom. Strah od kontakta s nepoznatim osobama, neugodnost od javnog nastupa, strepnja da će okolina negativno procijeniti naše ponašanje – sve su to prirodne reakcije, a njihov intenzitet najčešće je pitanje nijansi.