Jedinci – razmaženi ili uviđavni?

O jedincima, djeci koja nemaju brata ili sestru, i odrastaju obasuti velikom roditeljskom brigom, desetljećima je vladalo pogrešno mišljenje, koje je gotovo postalo stereotip i mit. Najčešće predrasude vezane uz djecu jedince odnose se na njihove crte ličnosti – da su gotovani jer ih roditelji drže kao kap vode na dlanu, da su nedruštveni, sebični, a kasnije u životu i vrlo usamljeni – posve su neutemeljene. Razmaženost koja se često navodi kao karakteristika djece jedinaca više ovisi o odgoju roditelja nego o činjenici da je dijete jedinac ili jedinica, a istraživanja provedena na tu temu kažu da se jedinci bitno ne razlikuju u ponašanju od svojih vršnjaka koji odrastaju uz braću i sestre. Razmaženost ili zahtjevnost, razvit će se ukoliko to dopuste roditelji, a takve djece ima i u mnogočlanim obiteljima. Hoće li jedinac znati komunicirati sa drugim osobama nije uvjetovano time je li jedinac. Djeca jedinci razvijaju svoje socijalne vještine isto kao i djeca koja odrastaju uz braću i sestre ako im roditelji omoguće da se druže sa vršnjacima, u igraonicama i raznim drugim prigodama i mjestima jer će se naučiti kako se slagati i dijeliti s drugima, kako uspješno rješavati konflikte i slično. Ukoliko roditelji vide da dijete postaje sebično, primjerice, da svoje igračke ne dijeli s drugima, treba ga upozoriti da ga to može udaljiti od prijatelja. Kako se jedinci obično jako vežu za roditelje i bezrezervno se oslanjaju na njihovu pomoć i podršku, preporučljivo da roditelji potiču njegovu samostalnost. Trebaju ga naučiti socijalnim vještinama i objasniti mu da ono nije “centar svijeta”, da postoje i drugi ljudi te da je ono dio zajednice. Prisutnost braće i sestara ublažava negativne utjecaje poput roditeljskih očekivanja, loših bračnih odnosa, stresa ili patologije roditelja. Djeca jedinci su ranjiviji i izloženiji eventualnim lošim utjecajima, što u nekim slučajevima u kasnijoj dobi može rezultirati nižim životnim zadovoljstvom, ali i većoj uviđavnosti prema drugima kako bi se što bolje uklopili u društvo, zajednicu. Takve osobe nerijetko ranije emocionalno sazrijevaju, jer su se više kretali u društvu odraslih. U zrelijoj dobi većina jedinaca ističu žaljenje što nemaju brata ili sestru koji su im mogli bili potpora i saveznici u izazovima odrastanja. Izražavaju zabrinutost i tjeskobu zbog spoznaje da će jednog dana ostati sami kada roditelji umru. Pored toga, mnogi navode osjećaj pritiska da imaju vlastitu djecu, jer su ona jedina prilika za produljenjem obiteljske loze.