Sve češći fenomen ; prava ovisnost – o ljubavi!

Jeste li čuli za sve prisutniji fenomen zaljubljenosti u samu ljubav? Znate li što to konkretno znači? Muškarci i žene se uvelike razlikuju pa se tako razlikuju i po načinu na koji vole, tvrde stručnjaci. No vole li žene više nego muškarci ili je ženama od malena kroz bajke usađeno u odgoju da su one te koje moraju nositi svu težinu ljubavi? I da su te koje se jače zaljubljuju? Je li to zaista tako? To je pitanje oko kojeg se praktički oduvijek vode polemike, kako na ležernim kavama sa prijateljicama tako i među psiholozima i seksolozima. Kad bismo zaista do kraja dokučili kako funkcioniraju umovi muškaraca i žena u ljubavi, bilo bi nam, tvrde stručnjaci, lakše ostvariti kvalitetan ljubavni odnos. Razlike između spolova ipak nisu toliko drastične, ali smo eto sasvim dovoljno različiti da nam nerazumijevanje predstavlja problem. Muškarci ne pokazuju osjećaje odmah, dok su žene generalno (naravno uz iznimke) emotivnije i sposobne zaljubiti se – na prvi pogled. Tako češće postanu žrtve svojih emocija.

Volim te ili te trebam?!

Cijenjena psihoterapeutkinja Irena Jurjević, inače savjetnica Gestalt psihoterapije i praktičarka neurolingvističkog programiranja NLP i hipnoze, te voditeljica Centra uspjeha (www.centaruspjeha.com). objašnjava: ‘Muškarci i žene imaju jednak kapacitet za davanje i primanje ljubavi. No kad kažemo da jedan partner voli više, ne mislimo na ljubav kao takvu. Ovdje je riječ o fenomenu ovisnosti o ljubavi i vezama, tzv. codependency (suovisništvo). To je sveprisutnan, ali slabo poznat fenomen u kojem se: ‘Želim te i volim te!’ pretvara u ‘Trebam te!’ i ‘Ne mogu zamisliti život bez tebe!’ Jedan partner u vezi stalno daje više, dok drugi prima više i trudi se manje’. Uz sve to, u našem društvu, napominje ova stručnjakinja, zbog odgoja i društvene ostavštine iz prošlosti žene su češće te koje daju više. Požrtvovnije su, više su fokusirane na muškarca i na održavanje veze. Neke su još uvijek i financijski ovisne o partneru. Tradicija još uvijek moćno vlada i upravlja mnogim mladim ženama koje, umijesto da iskoriste svoj moć (a koju imaju samom činjenicom da su žene!) smatraju da su manje vrijedne, da moraju hodati ju sjeni muškarca i polako gube svoj identitet. Čak i danas, u 21. stoljeću tradicija u nekim krajevima lijepe naše tako snažno utjeće na žene od djetinjstva da one odrastajući i promatrajući svoje bake i majke misle da to znaći – biti žena… “Naime, prema tradiciji muškarce se potiče na neovisnost s ciljem da ga se osnaži u samostalnoj skrbi za sebe, uči ga se praktičnim, instrumentalnim aktivnostima i znanjima, potiče na rješavanje problema, uči ga se asertivnom stilu komunikacije – zauzimanju za sebe i svoje ciljeve; dok se žene uči da budu stručnjakinjama za odnose i intimnost, potiče ih se da opažaju i uče o svojim i tuđim emocijama i ponašanju, da pokazuju emocije i o njima slobodno razgovaraju, dok zauzimanje za sebe i vlastite potrebe nije primarni cilj.” zaključuje psihoterapeutkinja Irena Jurčević.