Imamo li u tuzi i nesreći potrebu za društvom?

U teškim životnim okolnostima, tragediji i nesreći imamo potrebu za društvom, ali samo za društvom određene vrste. Ljudi se u takvim situacijama udružuju s ljudima s kojima mogu uspoređivati svoje osjećaje i ponašanje. Ljudsko biće ima prirođenu potrebu za stvaranjem čvrstih veza sa osobama koje pružaju osjećaj zaštite i sigurnosti i koje su za njega emocionalno značajne. Stoga ako se dogodi kakva stresna i bolna situacija, nije čudno što neki žude za nekime tko će mu pružiti utjehu. Postoje osobe koje u svojim teškim trenutcima žele biti same i isprocesuirati svoju situaciju sami sa sobom, jer ‘ne žele nikoga opterećivati sa svojim problemima’, jer ‘im je tako lakše’. Tuga i nesreća mogu dovesti do senzacija i bolova sa strane srca, prsišta, probavnog sustava, disanja, opće tjelesne slabost, preosjetljivosti na zvuk, glavobolje. Kao znak emocionalnog sloma može doći do osjećaja konfuzije različitog stupnja dekoncentracije i rastresenosti, nedostatka jasnoće i nesuvislog ponašanja. Zbog preplavljenosti osjećaja osoba ima osjećaj bespomoćnosti i gubitka kontrole nad vlastitim životom. Nakon bolnog gubitka, misli postaju smetene, postoje poteškoće usredotočenja, zaboravnost – izgubljenost – u prostoru i mislima (odsutnost u razgovoru ). Stoga je nije dobro izbjegavati društvo i ljude koji vam žele pomoći.